Udaljenost je učinila svoje

Da, mama i Sandra uvijek su bile na njegovoj strani, nikad nisu htjele porušiti mostove s Rankom i nikad nisu razumjele moju patnju. Okrenula sam mu leđa i zaputila se prema svojoj fotelji.

Udaljenost je učinila svoje

Najdraže mi je kad se u smiraj dana zavalim u fotelji sa šalicom vruće čokolade. Na televiziji je moja omiljena sapunica, a Pahuljica, moja mačka, sklupčana leži u mom krilu. Ali, netko zvoni.


Sigurno je opet moja sestra. Svaki put kad me dođe posjetiti, nešto zaboravi. Pitala sam se što je sad ostavila: novčanik, naočale ili cijelu torbicu? Idući prema vratima, već sam zamišljala smeteni izraz lica koji će imati Sandra dok mi se bude ispričavala zbog svoje kronične rastresenosti.


Sandra, nikad se nećeš popraviti, smijala sam se sama sebi, ali kad sam otvorila vrata, moj se osmijeh pretvorio u grimasu iznenađenja. Ranko! Prošlo je godinu dana otkad smo se posljednji put vidjeli. Gledam ga u oči, tog čovjeka kojeg sam tako silno voljela i kojeg više nikad nisam željela ponovno vidjeti. Nisam ga ni pozdravila, samo sam s hinjenom ravnodušnošću upitala:
- Što radiš ovdje?
- Ne trebaš skakati od sreće što me vidiš - našalio se. - Na kraju krajeva, prošlo je samo godinu dana. Ali, ne brini, bio sam spreman za ovakav doček. Kad su mi tvoja majka i sestra dale novu adresu, upozorile su me da nećeš biti presretna što me vidiš.
Da, mama i Sandra uvijek su bile na njegovoj strani, nikad nisu htjele porušiti mostove s Rankom i nikad nisu razumjele moju patnju. Okrenula sam mu leđa i zaputila se prema svojoj fotelji. Nisam ga pozvala da uđe, ali on je svejedno ušao i smjestio se na kauč ispred mene, ne skidajući pogled s mog lica. Uzvratila sam hladno, dok mu se moja obožavana mačka odmah ugnijezdila u krilu i počela presti.
Ali zašto se taj čovjek baš svima mora sviđati, zapitala sam se ljutito.


- Ponavljam, Ranko, zašto si došao? - upitala sam ratoborno.
- Znaš, bila bi još ljepša kad bi se koji put pokušala nasmiješiti. Kako bilo, samo sam te htio vidjeti i pozdraviti dok sam tu.
Nisam odoljela a da ne upitam:
- Zašto, zar ponovno odlaziš?
- Ne odmah, moram riješiti još neke stvari.
Imat će upravo toliko vremena da dovede u kuću neku novu ženu, a zatim je ostavi samu, pomislila sam ogorčeno. Ali nisam to rekla naglas, samo sam htjela što prije okončati taj posjet. Ranko je trenutak oklijevao, a zatim je rekao:
- Znaš, kad sam se vratio, umalo sam pomislio da si još uvijek u našoj kući. Nisi odnijela ništa iz nje.
Gorko sam se nasmiješila.
- Nikad je nisam smatrala našom kućom - naglasila sam. - Kako bilo, nije mi se dalo vraćati tamo po nešto posteljine i posuđa. Ništa me od toga ne zanima.


Govoreći to, s tugom sam se prisjetila našeg zajedničkog života. Istina je da se nikad nisam osjećala dobro u toj kući. Kad sam se uselila, Ranko je tamo već dugo živio i ono malo promjena koje sam unijela nije bilo dovoljno da je učine "više našom".
- Mislim da ne bi bilo u redu da s nekim drugim spavam na istim plahtama na kojima sam spavala s tobom - prokomentirala sam zajedljivo, nadajući se da ću ga iznervirati tim riječima.
- Govoriš o tipu s kojim se viđaš? - upitao je kroz smijeh.
Ranko je uvijek uspijevao biti dobro informiran o svemu. Bilo je dovoljno da se povjerim svojoj sestri pa da sve odmah sazna. Mladen, novi kolega na poslu, činio mi se pravom osobom: rastavljen godinu dana, bez djece, ljubazan i željan novog života udvoje. Počeli smo izlaziti, stvari između nas dobro su krenule, ali zatim...


Zatim sam se odlučila povući jer sam shvatila da nisam spremna za novu vezu. To moja sestra još nije znala, iako je možda slutila. Ali prešutjela sam mu to, ostavivši da Ranko vjeruje što hoće: ako misli da imam dečka, i bolje je tako.
- Hej, malena, sa mnom možeš razgovarati - navaljivao je. - Na kraju krajeva, još uvijek smo prijatelji.
Da, prvo smo dugo bili prijatelji, a zatim smo postali par. Nismo se vjenčali jer je Ranko zazirao od braka: u svjetlu činjenica, dobro sam napravila što nisam inzistirala na tome jer je sad itekako jasno da Ranko nikad nije ni bio za zajednički život. Naime, kad je trebalo birati između prilike u Afganistanu i mene, nije se ni na trenutak premišljao. Naravno, uvjeravao me da to radi za nas i našu budućnost, ali dobro se sjećam kako su mu oči blistale od sreće jer počinje nova avantura.
U početku sam, naravno, pokušala biti racionalna, mislila sam da ipak nije otišao na kraj svijeta, da se možemo čuti svaku večer preko skypea i pisati si zanosne ljubavne poruke, ali samoća i udaljenost učinili su svoje. Nakon nekoliko mjeseci više nisam mogla: Ranko mi je postajao sve udaljeniji, ne samo fizički, previše zaokupljen svojim poslom da bi mogao raditi sa mnom na našoj vezi na daljinu.
Tako sam se zatvorila u sebe, prestala sam čak slušati one naivke, moju majku i sestru, koje su me mjesecima nakon Rankova odlaska pokušavale uvjeriti da nije mogao propustiti tako važnu priliku samo zato da bi mi ugodio. Uvjeravale su me da je problem u meni jer sam razmažena i nestrpljiva. Tako sam, malo-pomalo, prestala odgovarati na njegove mailove, koji su, istina, bili redoviti, ali govorili su samo o njemu i njegovim geološkim iskustvima.
Naša ljubav i naši planovi bili su zaboravljeni, pokopani ispod silnih kilometara koji su nas dijelili. Jednog dana sam jednostavno otišla iz te kuće koju nikad nisam doživljavala svojom niti našom. Ostavila sam sve kako je bilo i unajmila si mali stan u središtu grada. Morala sam si stvoriti novi život bez Ranka.


On se još dugo pravio da ne razumije razloge našeg prekida i nastavio održavati kontakt preko moje majke i sestre. Jedini razlog našeg prekida bio je taj njegov prokleti posao koji nas je razdvojio i on je to dobro znao. Mazno mijaukanje moje Pahuljice vratilo me u stvarnost.
- Dobro, Ranko - rekla sam odlučno. - Uime tog nekadašnjeg prijateljstva reći ću ti da mi nije drago zbog ovog posjeta i da mi se kolega s kojim izlazim jako sviđa.


- Nadam se da ti je to važno. Previše si inteligentna da se upuštaš u vezu s nekim tko te zapravo ne zanima.
- Ne trebaš se bojati. Ionako sam već previše vremena potratila s tobom. Sad sam puno lukavija.
- Da si barem uz svog novog dečka naučila biti i malo ljubaznija - rekao je zajedljivo.
- S njim i jesam ljubazna. Mislim da je sad stvarno već krajnje vrijeme da odeš - rekla sam odrješito. - Ne želim da te on zatekne ovdje - slagala sam.
- Ne pričaj priče, Adriana, mene nikad nisi dočekala u trenirci - rekao je odmjerivši me.

Istina. Dok smo bili zajedno, Ranko se često šalio na moj račun zbog činjenice da želim biti dotjerana i kod kuće. I sad, budući da nisam htjela da me uhvati u laži, brzo sam se pokušala izvući i spasiti situaciju.

- Tako je, želim imati vremena da se spremim prije nego što dođe. Zato, molim te, tamo su ti vrata...
Jedva sam za njim zatvorila vrata kad sam počela plakati. Ljutila sam se na sebe misleći kako je to besmisleno budući da ga više ne volim, ali jednostavno nisam mogla prestati. Kao da mi se na glavu sasula hrpa sjećanja koja sam tako dugo potiskivala.
Dva dana kasnije, izlazeći iz ureda, vidjela sam Ranka kako parkira svoj automobil u blizini. Nisam gubila vrijeme, približila sam mu se i odmah ga napala.

- Ne razumijem što još hoćeš!
- Nemoj se toliko pjeniti - odvratio je pomalo uvrijeđeno - nisam ovdje zbog tebe. Došao sam po Ružicu, sad živi ovdje, u blizini tvog ureda.
Ružica je Rankova prijateljica iz djetinjstva, oduvijek zaljubljena u njega. Nisam mogla ne zapitati se nada li se nečemu s njim sad kad napokon ima slobodan put da ga zgrabi. Zacrvenjela sam se od nelagode i brzo se udaljila, ne rekavši više ni riječi.
Navečer, kad sam se ponovno našla sama u svom stanu, misli su mi često odlutale na Ranka i Ružicu. Pitala sam se je li ona sada u njegovu naručju? Šapuće li joj nježne riječi kao nekoć meni? Vjerovala sam da ne osjećam više ništa prema njemu, ali nije bilo tako.
Sad kad je Ranko ponovno bio u gradu, nisam mogla prestati misliti na njega. Događalo mi se čak da pomislim kako bi sve bilo drukčije da sam svojedobno bila malo strpljivija.
Da sam samo bila manje zaokupljena sobom i svojim željama, shvatila bih njegove razloge, njegovu želju da se dokaže u poslu, njegovu potrebu da stekne iskustvo...
Dosta, prekoravala bih odmah sebe kad bi me uhvatile takve misli. Nisam si smjela dopustiti da stalno razmišljam o onome što sam izgubila. Istina je da me Ranko ne voli i možda me nikad nije istinski ni volio. Ne bi tako brzo otputovao da sam bila žena njegova života. Nastavljala sam si ponavljati isto nekoliko tjedana, sve dok jedne večeri, izlazeći iz restorana u kojem smo večerale, moja sestra nije rekla:
- Ali ti si rekla Ranku da si u vezi s drugim muškarcem? Vidjela sam se jučer s njim i rekao mi je za vaš razgovor. Ne znam kako stoje stvari s tobom i tvojim kolegom, Adriana, ali ako niste zajedno, ne bi trebala lagati Ranku. Jasno ti je da te on nije ostavio zbog druge žene, nego si ti ostavila njega? Ranko te volio.


- Stvarno? Zašto je onda bez razmišljanja otišao zbog projekta koji nas je toliko dugo razdvajao ne pitajući me što ja mislim o tome? - rekla sam znajući već dobro njezin odgovor.
- Bila si toliko zaokupljena sobom i ljutnjom da nisi shvaćala koliko pati zbog te prisilne razdvojenosti. Ali možda je ovako i bolje budući da on za mjesec dana ponovno putuje.
- Očito je obavio sve što je ovdje planirao - rekla sam drhtavog glasa.
Milena me zbunjeno pogledala.
- Zašto ti je uopće stalo?
- Da, zašto mi je stalo? - ponovila sam. - Ja više nemam veze s njim, sad je tu Ružica.
Ne čekajući sestrin odgovor ili komentar, na brzinu sam je pozdravila i otrčala doma. Imala sam potrebu biti sama. U glavi mi je bio potpuni kaos. Čim sam ušla u stan, bacila sam se na krevet. Morala sam u miru razmisliti o svemu što mi se događalo, o sebi, svojim postupcima.
Rankov povratak razbio je u komadiće zid koji sam sagradila oko sebe. Ali sad sam morala biti iskrena prema sebi, prije nego što patnja i ljubomora izbiju na površinu i preplave me poput rijeke. Osjećala sam se loše, a najgora od svega bila je spoznaja da sam sama kriva za svoju nesreću. Ponijela sam se poput djeteta, nezrelog i razmaženog.

Odjednom sam ustala, zgrabila jaknu i sjurila se niz stepenice. Ušla sam u auto stegnuta srca i za pola sata se našla pred njegovim vratima. Kad me Ranko vidio, bio je toliko zbunjen da me tek nakon nekoliko trenutaka pozvao da uđem u kuću.
Prešla sam brzo pogledom po dnevnoj sobi. Nisam primijetila nikakve tragove da je tu prošla neka druga žena. Na polici je i dalje stajao srebrni okvir s našom fotografijom na kojoj se smiješimo sretni, snimljeni jednog lijepog ljetnog dana na moru. Zašto je još drži tamo, na tako istaknutom mjestu, pomislila sam nervozno?
- Što je? - upitao me Ranko zbunjeno. - Zašto si došla?
- Došla sam po svoje stvari: plahte, ručnike, posuđe...
Uvijek ista stvar: i dalje nisam uspijevala biti iskrena s njim. Trebala sam mu reći da sam ga željela vidjeti, umjesto da i dalje izmišljam neke besmislene izlike. Kad ću prestati biti tako glupa?
- U redu, Adriana, uzmi svoje plahte. Večeras ću spavati bez njih. Zaputio se prema sobi, a ja za njim. U jednom trenutku naglo je stao i okrenuo se, a budući da sam mu išla za petama, doslovno sam mu završila u naručju. Ostala sam bez daha od njegove blizine i topline njegova tijela.
- Zašto si stao? - jedva sam uspjela izustiti.
- Rekla si mi da te nije briga za stvari koje su ostale ovdje. Zanima me zašto ti je sad odjednom ipak stalo? Bojiš se da na tvojim plahtama ne spava neka druga?

- Baš! - odbrusila sam. - Samo želim natrag ono što je moje!
Odjednom se nasmiješio i privukao me k sebi.
- Ja sam uvijek bio tvoj. Jako si mi nedostajala, znaš...
Srce mi se rastopilo. Dovraga ponos, dovraga sve, ja volim ovog muškarca, pomislila sam prepuštajući se njegovu zagrljaju koji mi se činio najprirodnijom stvari na svijetu, kao da se nikad nismo ni rastali. Ranko me privukao čvrsto uza se, šapćući mi da me voli i da nikad nije prestao misliti na mene.

- A Ružica? - upitala sam sa strepnjom.
- To je, naravno, bila zamisao tvoje sestre. I, uz Ružičinu privolu, odglumio sam da me ona zanima.
- Dakle, nije istina ni da ponovno odlaziš - upitala sam puna nade.
- To je, naprotiv, istina - rekao je. - Ali ovaj put odlazim malo bliže, u Tursku, u zemlju u koju mogu povesti i svoju suprugu, bez straha za njenu sigurnost.

Nekoliko sam trenutaka zbunjeno šutjela. Upravo sam otkrila da me Ranko voli i da sad govori o vjenčanju. A moj posao, stan, prijatelji? Gledala sam ga znajući da očekuje odgovor. Znala sam da ovaj put moram biti iskrena i izravna, da mu moram odgovoriti bez okolišanja.
- Naravno da želim - odgovorila sam napokon. Shvatila sam da sam taj trenutak čekala cijeli život.