Trnova ružica

Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti

Trnova ružica

Trnova Ruzica

Živjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana


– Ah, kad bismo imali dijete!


A nikako nisu mogli da ga dobiju. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:


– Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijećeš kćerku na svijet.


Kako žaba reče tako se i dogodi i carica rodi djevojčicu, tako lijepu da car nije znao šta će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike,
nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu.

 

Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu, a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjira, morala je jedna od njih ostati kod kuće. Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona trinaesta. Htjela je da se osveti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti pozdravi, samo glasno reče:


– Neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.


Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti, reče:


– Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.


Želeći da sačuva svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se sva vretena u carstvu spale. Na djevojčici se počeše javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, prijazna i razborita, pa je svako, ko je samo jednom vidi, zavolio. Ipak, dogodi se da, baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Poče švrljati okolo, razgledati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.


– Dobar dan, bakice, – reče princeza – šta ti to radiš?
– Predem, – odgovori starica i klimnu glavom.
– A šta ti je to što tako veselo skakuće? – upita djevojče, uze vreteno i htjede da prede.


Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona pade na staričin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proširi po čitavom dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš tog trena htio da povuče za kosu svog pomoćnika, jer je nešto ubrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar.

 

Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić. Oko dvorca poče rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova.

 

Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici – tako nazvaše carevu kćer – pa su s vremena na vrijeme dolazili carevići i pokušavali da kroz trnje prodru u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali.

 

Poslije dugo vremena dođe opet jedan carević u ovu zemlju i ču kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica, car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su mnogi carevići dolazili i pokušavali da se probiju kroz trnje, ali da su ostajali da vise na njemu i umirali tužnom smrću. Tada mladić reče:


– Ja se ne bojim. Idem unutra da vidim lijepu Trnoružicu. Starac ga je odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi.


Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad Trnoružica treba da se probudi. Kad se carević približio živici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda se opet za njim zatvarali.

 

U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice pod krilima. Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je još držao ruku kao da hoće šćepati momka, a služavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo da operuša. Išao je dalje i u dvorani našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah čuti.

 

Došao je naposlijetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori oči, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad siđoše, probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se začuđenih očiju.

 

Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom, golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i poče kuhati jelo, pečenje opet zacvrča, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi započe svadba carevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života.