Došlo je vrijeme reći ...

Majka i prijateljice došle su u moj stan iznenaditi me. Naišli su na veliki nered te su odlučile pomoći mi da se sredim. Obukla sam se, a one su pospremile sobu. Netko je pozvonio na vrata, došla je pošiljka. U njoj je bila torta i pismo.

Došlo je vrijeme reći ...

Voljeli smo se, kao u bajci sve je bilo. Godine su prolazile, tako je prošlo i devet godina zajedničkog života. Ne mogu reći da je uvijek bilo sve kao u bajci, ponekad je bilo prepirki, valjda kao i kod svih drugih. Željela sam veći stan, ali nismo si to mogli priuštiti. Planirala sam od svake plaće staviti novce na stranu, ali sam često mijenjala poslove. Nijedan me posao nije mogao isopuniti. On mi je zbog toga zamjerao, čestosto smo se zbog toga svađali, ali moram reći da su sve svađe završile uspješnim pomirenjem.

Govorio mi je kako sve volim planirati, ali znam da je u neku ruku to volio kod mene. Ja sam htjela da sam malo poput njega i da mogu pustiti stvari da teku svojim tokom. Govorila sam sebi da to nije moguće i da se stvari u životu moraju planirati kako ne bi nastao potpuni nered, ali dogodilo se ono što sam se najmanje nadala, takav scenarij nikada nisam mogla ni zamisliti. Otkriven mu je tumor na mozgu, ostalo mu je još eventualno mjesec dana života. Provela sam s njim te teške trenutke, izvana sam mu bila podrška, a u meni je sve gorjelo. Pitala sam se zašto se to meni događa, zašto Bog uvijek razdvaja najeveće ljubavi. Dostojno smo ga ispratili na neko drugo mjesto, nama nepoznato.

Prva tri tjedna provela sam u zajedničkom stanu, većinom u njegovoj odjeći, nisam ga mogla pustiti, jednostavno nisam mogla vjerovati da njega više nema, da me više nitko nema zagrliti, utješiti. Tako je došao i moj rođendan. Majka i prijateljice došle su u moj stan iznenaditi me. Naišli su na veliki nered te su odlučile pomoći mi da se sredim. Obukla sam se, a  one su pospremile sobu. Netko je pozvonio na vrata, došla je pošiljka. U njoj je bila torta i pismo.

Bilo je to pismo od mog voljenog. Rekao je da mu je žao što ne može biti uz mene, ali da će mi slati još pisama zato što ne može samo tako otići od mene i da je ovaj put on sve isplanirao. Također mi je rekao da ne pokušavam doznati kako stižu pisma i da se jednom u životu prepustim. Pisma su stizala, postavljao mi je razne zadatke. Išla sam na putovanja, radila stvari za koje nikada nisam bila spremna. Bila sam mu toliko zahvalna što je u posljednjim danima kada mu je bilo najteže sve to smislio. Prošla je godina dana, više nikako nisam mogla bez njega, gušila sam se sama u sebi. Otišla sam  s majkom u šetnju. Dala mi je pismo. Bilo je to posljednje pismo od njega.

Napisao je da osjeća da je kraj, da je vrijem za konačno zbogom. Rekao je da je znao da mi ne treba njegovo pomoć da sredim život, ali da mi je pismima htio olakšati. Također mi je rekao da se ne bojim ponovno zaljubiti, da sam ja bila njegov život, ali da je on u mom bio samo jedno poglavlje. Na kraju je samo napisao volim te i voljet ću te zauvijek. Znala sam da je to posljednje zbogom i da moram krenuti dalje, ali kako? Odgovor je samo jedan - korak po korak.

Pokrenula sam vlastiti posao i dobro mi ide, ali novu ljubav nisam našla i ne znam hoću li ikada imati dovoljno snage. Znam samo da polako idem dalje i da sreće za mene sigurno još negdje tu na ovome svijetu ima pa makar i bez njega.
I da na početku sam se pitala zašto Bog uvijek razdvaja najveće ljubavi. U svome putu bez svoje najveće ljubavi došla sam samo do jednog odgovora - možda su prejake za ovaj svijet i njigova prava sreća čeka ih na nekome drugome svijetu, negdje gdje će trajati vječno.